jeudi 23 février 2012



Où est la gauche à l'heure de la tourmente économique ? 
(Gdje je ljevica u doba ekonomske bure ?)








”Sada, kad se kapitalizam suočava sa svojom najozbiljnijom krizom od 1930 godine najznačajnije partije ljevice kao da su zanijemile ili se čini da im je neugodno. U najboljem slučaju, obećavaju da će revidirati sistem. Najčešće žele dokazati vlastiti osjećaj odgovornosti preporučujući, kao i drugi, liberalnu kuru čišćenja tijela. Koliko dugo može trajati ova politička igra koja zaključava i stavlja katanac na sadašnjost u času kad se kao balon naduvava socijalni gnjev?”

Alors que le capitalisme connaît sa crise la plus sérieuse depuis celle des années 1930, les principaux partis de gauche semblent muets, embarrassés. Au mieux, ils promettent de ravauder le système. Plus souvent, ils cherchent à prouver leur sens des responsabilités en recommandant eux aussi une purge libérale. Combien de temps ce jeu politique verrouillé peut-il durer alors qu’enflent les colères sociales ?


Amerikanci koji manifestiraju protiv Wall Streeta protestiraju isto tako protiv njegovih veza u Demokratskoj partiji i u Bijeloj kući. Oni sigurno ne znaju da se francuski socijalisti još uvijek pozivaju na Barack-a Obamu. Suprotno od Nicolasa Sarkozya, predsjednik Sjedinjenih Država je, po njihovom mišljenju, znao djelovati protiv banaka. Radi li se samo o zabludi? Onaj ko neće (ili ne može) napasti pljačkaše iz redova liberalnog poretka (finansijalizaciju, mondijalizaciju, te tokove kapitala i roba) naveden je na iskušenje da personalizira katastrofu, da za krizu kapitalizma nabedi greške u koncepciji ili u upravljanju zemljom svog unutarnjeg neprijatelja. U Francuskoj, krivnja će pasti na «Sarkozya», u Italiji na «Berlusconija», u Njemačkoj na «Merkelovu». Vrlo dobro, ali kako ćemo drugdje?

Les Américains qui manifestent contre Wall Street protestent aussi contre ses relais au sein du Parti démocrate et à la Maison Blanche. Ils ignorent sans doute que les socialistes français continuent d’invoquer l’exemple de M. Barack Obama. Contrairement à M. Nicolas Sarkozy, le président des Etats-Unis aurait su selon eux agir contre les banques. S’agit-il seulement d’une méprise ? Qui ne veut pas (ou ne peut pas) s’attaquer aux piliers de l’ordre libéral (financiarisation, mondialisation des flux de capitaux et de marchandises) est tenté de personnaliser la catastrophe, d’imputer la crise du capitalisme aux erreurs de conception ou de gestion de son adversaire intérieur. En France, la faute incombera à « Sarkozy », en Italie, à « Berlusconi », en Allemagne, à « Merkel ». Fort bien, mais ailleurs ?
[pilier = stup] 


Drugdje, ne samo u Sjedinjenim Državama, političke se vođe, koje se dugo predstavljalo kao otjelovljenje umjerene ljevice, već duže vremena također suočavaju s povorkama indigniranih. U Grčkoj je Georges Papandreu, predsjednik Socijalističke Internacionale, provodio politiku drakonskih mjera štednje, koje su kombinirale masovne privatizacije, suspendiranje namještenika u javnim službama  i odricanje od suvereniteta zemlje na ekonomskom i socijalnom polju u korist ultra-liberalne trojke. Bivše ili sadašnje vlade u Španiji, Portugalu i Sloveniji itd. potsjećaju nas da je termin ljevica devalviran do te mjere da ga se više ne pripisuje nekom određenom političkom sadržaju.

Ailleurs et pas seulement aux Etats-Unis, des dirigeants politiques longtemps présentés comme des références par la gauche modérée affrontent eux aussi des cortèges indignés. En Grèce, M. Georges Papandréou, président de l’Internationale socialiste, met en œuvre une politique d’austérité draconienne qui combine privatisations massives, suppressions d’emplois dans la fonction publique et abandon de la souveraineté de son pays en matière économique et sociale à une « troïka » ultralibérale (1). Les gouvernements d’Espagne, du Portugal ou de Slovénie rappellent également que le terme de gauche s’est à ce point déprécié qu’on ne l’associe plus à un contenu politique particulier.

 
Jedan od najboljih zastupnika slijepe ulice u kojoj se našla evropska socijaldemokracija je upravo glasnogovrnik Socijalističke partije Francuske:
 
 «U srcu Evropske Unije, piše Benoît Hamon u svojoj zadnjoj knjizi, Evropska Socijalistička partija (SPE) je historijski povezana s kompromisom koji je dovodi u vezu sa demokršćanima te sa strategijom liberalizacije unutarnjeg tržišta kao i sa posljedicama te strategije što se odražavaju na socijalna prava i na sektor javnih usluga.  Socijalističke vlade dogovarale su se o planovima štednje koji je nametala Evropska Unija i Međunarodni Monetarni Fond /FMM/. U Španiji, u Portugalu i u Grčkoj osporavanje plana štednje uzima kao metu MMF i Evropsku Komisuju, ali također i nacionalne socijalističke vlade (…). Dio evropske ljevice više ne sumnja da bi trebalo, kako to  tvrdi evropska desnica, žrtvovati državu koja se stara o svemu u korist budžetske ravnoteže, kako bi se udovoljilo tržištima  (…) Mi smo na mnogim mjestima zemaljske kugle pretstavljali prepreku za napredak. Ja ne pristajem na to.»

Un des meilleurs procureurs de l’impasse de la social-démocratie européenne se trouve être le porte-parole... du Parti socialiste (PS) français. « Au sein de l’Union européenne, relève M. Benoît Hamon dans son dernier livre, le Parti socialiste européen (PSE) est historiquement associé, par le compromis qui le lie à la démocratie chrétienne, à la stratégie de libéralisation du marché intérieur et à ses conséquences sur les droits sociaux et les services publics. Ce sont des gouvernements socialistes qui ont négocié les plans d’austérité voulus par l’Union européenne et le Fonds monétaire international [FMI]. En Espagne, au Portugal et en Grèce bien sûr, la contestation des plans d’austérité prend pour cible le FMI et la Commission européenne, mais aussi les gouvernements socialistes nationaux. (…) Une partie de la gauche européenne ne conteste plus qu’il faille, à l’instar de la droite européenne, sacrifier l’Etat-providence pour rétablir l’équilibre budgétaire et flatter les marchés. (…) Nous avons été en plusieurs lieux du globe un obstacle à la marche du progrès. Je ne m’y résigne pas (2). »

 
Drugi, suprotno tome, prosuđuju ovaj preobražaj nepovratnim, jer je njegovo ishodište buržoaziranje evropskih socijalista i njihovo udaljavanje od radničke klase.

Radnička partija (RP) Brazila, iako sama vrlo umjerena, smatra da latinoamerička ljevica mora uvidjeti kako je ljevica Starog Kontinenta isuviše kapitalistička, isuviše bliska Atlanskom paktu, pa prema tome je sve manje legitimna kad pretendira da bude branilac interesa naroda: «Danas je ideološka obrana ljevice geografski premještena u svijetu, ukazivao je zadnjeg septembra dokument priređen za kongres RP. U tom se kontekstu ističe Južna Amerika. (…)  Ljevica evropskih zemalja, koja je imala tako snažan utjecaj na ljevicu u svijetu počevši od XIX stoljeća, nije uspjela dati adekvatne odgovore na krizu i izgleda da je kapitulirala pred dominacijom neoliberizma.» Opadanje Evrope je vjerojatno i sumrak ideološkog utjecaja tog kontinenta na kojem je nastao kako sindikalni pokret, tako i socijalizam i komunizam  – a čini se da se on danas mnogo radije od drugih miri s njihovim nestankom.

D’autres jugent en revanche cette transformation irréversible car elle aurait pour origines l’embourgeoisement des socialistes européens et leur éloignement du monde ouvrier.
Bien que lui-même plutôt modéré, le Parti des travailleurs (PT) brésilien estime que la gauche latino-américaine doit prendre la relève de celle du Vieux Continent, trop capitaliste, trop atlantiste, et donc de moins en moins légitime quand elle prétend défendre les intérêts populaires : « Il y a aujourd’hui un déplacement géographique de la direction idéologique de la gauche dans le monde, indiquait en septembre dernier un document préparatoire au congrès du PT. Dans ce contexte, l’Amérique du Sud se distingue. (...) La gauche des pays européens, qui a tant influencé la gauche dans le monde depuis le XIXe siècle, n’a pas réussi à apporter les réponses adéquates à la crise et semble capituler face à la domination du néolibéralisme (3). » Le déclin de l’Europe, c’est peut-être aussi le crépuscule de l’influence idéologique du continent qui avait vu naître syndicalisme, socialisme et communisme — et qui paraît plus volontiers que d’autres se résigner à leur effacement.

 
Da li je partija zbog svega toga izgubila? Da li se birači i aktivisti levice, koji se radije hvataju za sadržaje nego za nestvarne pjesmice, mogu nadati da će i u zapadnim zemljama potući desnicu zajedno s drugovima koji su prihvatili liberalizam, ali koji su, u izbornom smislu, još uvijek u prednosti? Balet se pretvorio u pravi pravcati ritual: reformistička ljevica razlikuje se od konzervativne desnice u vrijeme izborne kampanje samo optičkim efektom. A zatim, čim joj se pruži prilika, ljevica je upotrebi na to da vlada zemljom na isti način kao i njen protivnik: ona nipošto ne ometa ekonomski poredak i zdušno brani srebrninu vlasnika dvoraca.

La partie est-elle perdue pour autant ? Les électeurs et militants de gauche qui s’attachent à des contenus plutôt qu’à des labels factices peuvent-ils espérer, y compris dans les pays occidentaux, combattre la droite avec des camarades conquis par le libéralisme mais toujours électoralement hégémoniques ? Le ballet est en effet devenu rituel : la gauche réformiste se distingue des conservateurs le temps d’une campagne par un effet d’optique. Puis, lorsque l’occasion lui est donnée, elle s’emploie à gouverner comme ses adversaires, à ne pas déranger l’ordre économique, à protéger l’argenterie des gens du château.
[partie = borba] 

 
Društveni preobražaj, o kojem većina kandidata ljevice koji imaju ulogu u vlasti govori kako je neophodan, to jest hitan, pokazuje da u toj tvrdnji treba vidjeti jedino izbornu retoriku. Ali također i to…da oni pristaju uz moć. Upravo o tome umjerena ljevica drži propovjed «radikalnoj ljevici» i ostalim «indigniranima»: Ona uopće ne čeka «veliko povečerje». Ona također više ne mašta o tome da se skutri u nekakvom protiv-društvu, isključenom od prljavština svijeta, u kojem žive izuzetna stvorenja. Ako bismo se poslužili izrazima koje upotrebljava  François Hollande, ona ne želi «blokirati radije nego raditi. Kočiti radije nego djelovati. Pružati otpor radije nego pridobijati. « Ona smatra da «ne pobediti desnicu, znači ostaviti je tamo gdje ona jeste (na vlasti), dakle znači izabrati nju». Radikalna ljevica, naprotiv, više voli «da se dočepa bilo čijeg gnjeva», kako on misli, «nego da bude realna u svom izboru».

La transformation sociale dont la plupart des candidats de gauche à l’exercice des responsabilités gouvernementales proclament la nécessité, voire l’urgence, requiert bien évidemment qu’ils y voient davantage qu’une rhétorique électorale. Mais aussi... qu’ils accèdent au pouvoir. Et c’est sur ce point précis que la gauche modérée fait la leçon aux « radicaux » et aux autres « indignés ». Elle n’attend pas, elle, le « grand soir » ; elle ne rêve pas non plus de se blottir dans une contre-société isolée des impuretés du monde et peuplée d’êtres exceptionnels. Pour reprendre des termes employés il y a cinq ans par M. François Hollande, elle ne veut pas « bloquer, plutôt que faire. Freiner, plutôt qu’agir. Résister, plutôt que conquérir ». Et elle estime que « ne pas battre la droite, c’est la garder, donc la choisir (4) ». La gauche radicale, en revanche, préfère selon lui « enfourcher n’importe quelle colère » plutôt que faire « le choix du réalisme (5) ».

 
Tada ljevica u vladi, a to je njen glavni adut, raspolaže «sada i ovdje» izbornim trupama i nestrpljivim kadrovima koji će joj omogućiti uspon. «Pobediti desnicu» ipak ne može biti ni program ni perspektiva. Kad se jednom dobiju izbori, i kad su strukture tamo gdje bi trebale biti – nacionalne, evropske, internacionalne – rizik je da one postanu brana volji za radikalnim promjenama, kako se to govorilo za vrijeme izborne kampanje. Na taj je način Obama mogao pretendirati da industrijski lobby-i i parlamentarna opstrukcija potkopaju voluntarizam i optimnizam («Yes, we can»), koji je za sobom povukao veliku masu stanovništva.

Or la gauche de gouvernement, c’est son atout maître, dispose « ici et maintenant » de troupes électorales et de cadres impatients qui lui permettraient d’assurer la relève. « Battre la droite » ne tient cependant pas lieu de programme ou de perspective. Une fois les élections remportées, les structures en place — nationales, européennes, internationales — risquent de faire barrage à la volonté de changement exprimée pendant la campagne. Aux Etats-Unis, M. Obama a pu ainsi prétendre que des lobbies industriels et l’obstruction parlementaire des républicains avaient sapé un volontarisme et un optimisme (« Yes, we can ») pourtant entérinés par une large majorité populaire.

 
I drugdje se vladama ljevice ne može oprostiti njihov oprez i njihov kukavičluk pozivanjem na «prisile», kojima su izložene, niti na «nasljeđe» (ne postojanje međunarodne kompetitivnosti u proizvodnom sektoru, razina duga, itd.), a što sve djeluje tako da im guta manevarski prostor. «Našim javnim životom vlada čudna dihotomija, primjećivao je već Lionel Jospin 1992. S jedne se strane prebacuje vladi (socijalista) nezaposlenost, teško stanje predgrađa, socijalne frustracije, ekstremizam na desnici, gubitak nade na ljevici. A s druge strane tovari joj se da ne pristaje, u dovoljnoj mjeri, na ekonomsku i financijsku politiku koja bi učinila jako teškim ispravljanje svih onih stvari, na koje se ukazuje.» Dvadeset godina nakon ove formulacije ona nije ostarila niti dobila ijednu boru.
  
Ailleurs, des gouvernants de gauche se sont excusés de leur prudence ou de leur pusillanimité en invoquant des « contraintes », un « héritage » (l’absence de compétitivité internationale du secteur productif, le niveau de la dette, etc.) qui avaient entamé leur marge de manœuvre. « Notre vie publique est dominée par une étrange dichotomie, analysait déjà M. Lionel Jospin en 1992. D’un côté, on reproche au pouvoir [socialiste] le chômage, le mal des banlieues, les frustrations sociales, l’extrémisme de droite, la désespérance de la gauche. De l’autre, on le somme de ne pas se départir d’une politique économique financière qui rend très difficile le traitement de ce que l’on dénonce (6). » Vingt ans plus tard, la formulation de cette contradiction n’a pas pris une ride.
[se sont excusés de = su opravdale]  [sommer = narediti] [se départir = napustiti]

 
Socijalisti se brane kako bi izborni poraz ljevice općenito otvorio branu desnici da donese cijeli arsenal liberalnih «reformi» – privatizacija, smanjenja sindikalnih prava, amputacija u javnom sektoru – koje bi razorile oruđa za eventualnu drugačiju politiku. Zato treba davati «koristan glas» za njih. Ali njihov poraz može imati također i pedagošku korist. Hamon dopušta da je na primjer u Njemačkoj «izborni rezultat na legislativnom glasanju  /u septembru 2009/, koji je Socijalističkoj/socijaldemokratskoj partiji Njemačke donio najgori poraz /svega 23% glasova/, natjerao njeno vodstvo na neophodnu promjenu smjera».

Les socialistes avancent qu’une défaite électorale de la gauche déclenche en général la mise en œuvre par la droite d’un arsenal de « réformes » libérales — privatisations, réduction des droits des syndicats, amputation des recettes publiques — qui détruiront les outils éventuels d’une autre politique. D’où le « vote utile » en leur faveur. Mais leur défaite peut aussi comporter des vertus pédagogiques. M. Hamon concède par exemple qu’en Allemagne « le résultat des élections législatives [de septembre 2009], qui a valu au SPD son plus mauvais score [23 % des suffrages] depuis un siècle, a convaincu sa direction du changement nécessaire d’orientation (7) ».

 
Grčki socijalisti čestitaju sebi što su djelovali brže od G-đe Margaret Tacher…
Izvjesna «obnova doktrine», iako u dosta skromnom obimu, dogodila se u Francuskoj poslije izbornog izbacivanja napolje socijalista godine 1993 kao i Ujedinjenom Kraljevstvu nakon pobjede 2010 Konzervativne partije.  Bez sumnje, pokazat će se na isti način prefiguriran slučaj u Španiji kao i u Grčkoj, toliko se čini nevjerojatnim, da socijalističke vlade u tim zemljama za svoj skorašnji poraz okrive pretjerano revolucionarne politike… Kako bi pledirala u korist Papandreua, socijalistička zastupnica u Grčkoj, Elena Panaritis, čak se usudila da pribjegne primjeru na protivnoj strani: «Margareti Tacher trebalo je jedanaest godina da dovede do kraja svoje reforme u zemlji koja nije imala velikih strukturalnih problema. Naš je program donesen samo prije četrnaest mjeseci!» Da rezimiramo: »Papandreu je u tome bolji od Tacherove
 
Les socialistes grecs se félicitent d’avoir agi plus vite que Mme Margaret Thatcher…
Un « rétablissement doctrinal » d’une ampleur tout aussi modeste est intervenu en France après la déroute législative des socialistes en 1993, au Royaume-Uni après la victoire de 2010 du Parti conservateur. Et sans doute constatera-t-on bientôt un cas de figure identique en Espagne et en Grèce, tant il paraît improbable que les gouvernants socialistes de ces pays imputent leur prochaine défaite à une politique exagérément révolutionnaire... Pour plaider la cause de M. Papandréou, la députée socialiste grecque Elena Panaritis a même osé recourir à une référence renversante : « Il a fallu onze ans à Margaret Thatcher pour mener à bien ses réformes dans un pays qui avait des problèmes structurels moins importants. Notre programme a été mis en place il y a seulement quatorze mois (8)  ! » En résumé, « Papandréou, mieux que Thatcher ! »
[déroute = debakl] 

 
Izlazak iz ove zamke zahtijeva donošenje liste nužnih preduvjeta za držanje koraka s financisjkom mondijalizacijom. Ipak, smjesta se postavlja problem: ukoliko se povede računa o ogromnom broju kao i o sofisticiranosti intervencija putem propisa, koje su već prije trideset godina  Sjedinjene Države uglavile u kapitalističke špekulacije, čak i relativno dobrohotan program blagih reformi (manje nepravde u plaćanju poreza, umjeren porast kupovne moći nadnica, zadržavanje iste visine budžeta za obrazovanje, itd.) od sada pa nadalje nameće velik broj raskida. Raskid sa sadašnjim evropskim poretkom, ali i sa politikama na koje su se socijalisti pozivali i nadovezivali.

Sortir de cette nasse requiert de dresser la liste des conditions préalables à la mise au pas de la mondialisation financière. Cependant, un problème surgit aussitôt : compte tenu de l’abondance et de la sophistication des dispositifs qui ont enchâssé depuis trente ans le développement économique des Etats dans la spéculation capitaliste, même un programme relativement bonasse de réformes (moindre injustice fiscale, progression modérée du pouvoir d’achat des salaires, maintien du budget de l’éducation, etc.) impose dorénavant un nombre significatif de ruptures. Ruptures avec l’actuel ordre européen, mais aussi avec les politiques auxquelles les socialistes se sont ralliés (9).

 
U nedostatku, na primjer, ponovnog stavljanja na tapet «nezavisnosti» Centralne Evropske Banke (evropski traktati –ugovori – garantiraju monetarističke politike koje su izvan svake demokratske kontrole), u nedostatku omekšavanja Ugovora (pakta) o stabilnosti i rastu (koji, u doba krize, guši voluntarističku strategiju  usmjerenu protiv rasta nezaposlenosti), u nedostatku denunciranja savezništva liberala i socijaldemokrata u Evropskom Parlamentu (što je parlament navelo da podrži kandidaturu Maria Draghi, bivšeg bankara Goldman Sachsa za šefa Centralne Evropske Banke), a da se i ne spominje slobodna trgovina (doktrina Evropske Komisije) i povećanje javnog duga (kako se ne bi vratio novac špekulantima, koji su se okladili protiv najslabijih zemalja evro-zone), u nedostatku svega toga, partija bi smjesta od samog početka bila sasvim loše angažirana.
  
Faute, par exemple, d’une remise en cause de l’« indépendance » de la BCE (les traités européens ont garanti que sa politique monétariste échapperait à tout contrôle démocratique), faute d’un assouplissement du pacte de stabilité et de croissance (qui, en période de crise, asphyxie une stratégie volontariste de lutte contre le chômage), faute de la dénonciation de l’alliance entre libéraux et sociaux-démocrates au Parlement européen (qui a conduit ces derniers à soutenir la candidature de M. Mario Draghi, ancien banquier de Goldman Sachs, à la tête de la BCE), sans même parler du libre-échange (la doctrine de la Commission européenne), d’un audit de la dette publique (afin de ne pas rembourser les spéculateurs qui ont parié contre les pays les plus faibles de la zone euro) ; faute de tout cela, la partie serait d’emblée mal engagée.
[audit = revizija] 
 
 
I čak bi unaprijed izgubila. I zaista ništa nas ne navodi da vjerujemo kako će gospoda Hollande u Francuskoj, Sigmar Gabriel u Njemačkoj ili Edward Miliband u Ujedinjenom Kraljevstvu uspjeti u onome u čemu su već prije omanuli Obama, José Luis Zapatero i Papandreu. Zamisliti «savezništvo koje bi od političke unije Evrope napravilo središte i srce takvog projekta» osiguralo bi, kako se to nada Massimo D’Alema u Italiji, «renesansu progresivnosti »,  zamisao najbliža (u najboljem slučaju) snivanju kod otvorenih očiju. Pri sadašnjem stanju političkih i socijalnih snaga Evropa ne može ništa drugo da učini nego da još čvršće stegne i  katancem osigura liberalne odluke, koje već same po sebe imaju učinak gušenja, i da još malo više liši narode suvereniteta, povjeravajući upravu zemalja netransparentnim tehnokratskim snagama. Pa zar moneta i trgovina nisu već i sada u «savezničkoj» domeni?

Et même perdue d’avance. Rien ne permet en effet de croire que MM. Hollande en France, Sigmar Gabriel en Allemagne ou Edward Miliband au Royaume-Uni réussiraient là où MM. Obama, José Luis Zapatero et Papandréou ont déjà échoué. Imaginer qu’« une alliance qui fasse de l’union politique de l’Europe le cœur de son projet » assure, comme l’espère M. Massimo D’Alema en Italie, « la renaissance du progressisme (10) » s’apparente (au mieux) à un rêve éveillé. En l’état des forces politiques et sociales, une Europe fédérale ne pourrait que verrouiller davantage des dispositifs libéraux déjà asphyxiants et déposséder un peu plus les peuples de leur souveraineté en confiant le pouvoir à des instances technocratiques opaques. La monnaie et le commerce ne sont-ils pas d’ailleurs des domaines déjà « fédéralisés » ?

 
Pa ipak, sve dok partije umjerene ljevice budu predstavljale većinu progresivnih birača – da li zbog pristajanja na njihov projekt ili iz osjećaja da je on jedina perspektiva i mogućnost za skorašnju alternativu – formacije radikalnijih politika (kao i one ekološke) – bit će prisiljene na ulogu statista, na snagu podrške, na mušice na krmači. Čak sa glasiačkim tijelom od 15% i sa 44 zastupnika, sa četiri ministra u vladi i sa organizacijom koja je brojila na stotine hiljada članova Komunistička partija Francuske  (KPF) nije nikad imala nikakve težine, od 1981 do 1984 godine, u određivanju ekonomskih i financijskih politika Françoisa Mitterranda. Brodolom Rifondazione comunista (Obnovljne komunističke partije) u Italiji, zarobljenice savezništva sa partijama lijevog centra nikako ne može poslužiti kao nekakav sjajniji primjer. Tada se radilo, vrijedno je potsjetiti se, da se pod svaku cijenu spriječi povratak Silvija Berlusconija. Koji se ipak vratio, nešto malo kasnije.

Toutefois, tant que les partis de gauche modérés continueront de représenter la majorité de l’électorat progressiste — que ce soit par adhésion à leur projet ou par sentiment que celui-ci constitue la seule perspective pour une alternance rapprochée —, les formations politiques plus radicales (ou les écologistes) se retrouveront condamnées au rôle de figurants, de force d’appoint, de mouches du coche. Même avec 15 % des suffrages, quarante-quatre députés, quatre ministres et une organisation rassemblant des centaines de milliers d’adhérents, le Parti communiste français (PCF) n’a jamais pesé entre 1981 et 1984 dans la définition des politiques économiques et financières de François Mitterrand. Le naufrage de Refondation communiste en Italie, prisonnier de son alliance avec des partis de centre gauche, ne constitue pas un précédent plus exaltant. Il s’agissait alors, on s’en souvient, de prévenir à tout prix le retour au pouvoir de M. Silvio Berlusconi. Lequel est intervenu quand même, mais plus tard.


Lijevi front (kojem pripada Komunistička partija Francuske) želi poreći ovakve pretpostavke. Vršeći pritisak na Socijalističku partiju, ta se partija nada kako će je otrgnuti od «njenih atavizama». Ipak, KP francuske u sebi nosi i druge činjenice koje bi odnos izbornih snaga i prisilu institucija mogle dovesti u prednost, s obzirom na izvjesne historijske presedane. Tako nijedno od velikih socijalnih dostignuća Narodnog Fronta (plaćeni godišnji odmori, četrdesetsatni radni tjedan, itd.) nisu bili u programu (vrlo umjerenom) izborne koalicije, koja je odnijela pobjedu na izborima u aprilu i maju 1936 godine. Veliki štrajkaški pokret nametnuo je to francuskim gazdama.
 
Le Front de gauche (auquel appartient le PCF) veut contredire de tels augures. En faisant pression sur le PS, il espère le voir échapper à « ses atavismes ». A priori, le pari paraît illusoire, voire désespéré. Toutefois, s’il intègre d’autres données que le rapport de forces électoral et les contraintes institutionnelles, il peut se prévaloir de précédents historiques. Ainsi, aucune des grandes conquêtes sociales du Front populaire (congés payés, semaine de quarante heures, etc.) n’était inscrite dans le programme (très modéré) de la coalition victorieuse en avril-mai 1936 ; le mouvement de grèves de juin les a imposées au patronat français.
 
 
Historiju tog perioda nemoguće je svesti isključivo na neodoljiv pritisak  socijalnog pokreta na prestrašene ili zbunjene partije ljevice. Izborna je pobjeda Narodnog Fronta oslobodila i potakla široki pokret socijalnog revolta i dala osjećaj radnicima da se njihova borba više neće uzalud razbijati o zid policijskih represija i ugnjetavanja gazda.  I pošto su se raskuražili, radnici su dobro shvaćali da im partije za koje su upravo glasali ništa neće dati ako im oni sami ne zavrnu ruku. Otuda potiče ta pobjednička dijalektika –  toliko rijetka – između izbora i političke mobilizacije, između izbornih kutija i fabrika. Svaka vlada ljevice, koja ne bi upotrebila pritiske slične ovima, smjesta bi se zaključala i ostala iza zatvorenih vratiju s tehnokratima koji su već odavna zaboravili sva druga ponašanja osim onih liberističkih. Ona ne bi ništa drugo činila, osim što bi opsesivno nastojala da zavede i odobrovolji agencije za ocjenjivanje rejtinga, za koje je opće poznato da smjesta «dregradiraju» svaku zemlju koja započne s istinskom ljevičarskom politikom.
  
L’histoire de cette période ne se résume pas pour autant à la pression irrésistible d’un mouvement social sur des partis de gauche timides ou effarouchés. C’est bien la victoire électorale du Front populaire qui a libéré un mouvement de révolte sociale en donnant aux ouvriers le sentiment qu’ils ne se heurteraient plus au mur de la répression policière et patronale. Enhardis, ils savaient aussi que rien ne leur serait donné par les partis pour lesquels ils venaient de voter sans qu’ils leur tordent la main. D’où cette dialectique victorieuse — mais tellement rare — entre élection et mobilisation, urnes et usines. Un gouvernement de gauche qui n’affronterait pas une pression équivalente s’enfermerait aussitôt dans un huis clos avec une technocratie qui depuis longtemps a perdu l’habitude de faire autre chose que du libéralisme. Il n’aurait pour seule hantise que de séduire des agences de notation dont nul n’ignore cependant qu’elles « dégraderont » sur-le-champ tout pays engageant une véritable politique de gauche.



Slična mrtvoj zvijezdi Republika političkog centra baca svoje posljednje zrake
Dakle smjelost ili zaglibljivanje? Rizik smjelosti – izoliranost, inflacija, degradiranje – tim smo okruženi od zore do mraka. Da, ali gdje će se naći oni koji su zaglibili? Analizirajući situaciju u Evropi godine 1930, historičar Karl Polanyi je potsjećao da je  «zaglibljivanje u koje je upao liberalni kapitalizam» u više zemalja dovelo na put »ekonomskih reformi u ostvarivanju zahtjeva tržišta, po cijenju uništenja svih demokratskih institucija». Na kakav se to narodni suverenitet mogu pozivati evropske odluke donesene po diktatu tržišta? Već je i toliko umjeren socijalist kao Michel Rocard uzbuđeno izjavio: svako novo pooštravanje mjera štednje nametnuto Grcima moglo bi dovesti do ukidanja demokracije u toj zemlji.  «U stanju bijesa, koji će zahvatiti grčki narod neće ga moći zadržati čak ni vojska. To žalosno razmišljanje vrijedi i za Portugal i/ili Irsku i za druge, veće zemlje. Dokle se kani ići?»  

Semblable à une étoile morte, la République du centre jette ses derniers feux
Alors, audace ou enlisement ? Les risques de l’audace — isolement, inflation, dégradation — nous sont serinés de l’aube au crépuscule. Oui, mais ceux de l’enlisement ? Analysant la situation de l’Europe des années 1930, l’historien Karl Polanyi rappelait que « l’impasse où s’était mis le capitalisme libéral » avait alors débouché dans plusieurs pays sur « une réforme de l’économie de marché réalisée au prix de l’extirpation de toutes les institutions démocratiques (11) ». Mais de quelle souveraineté populaire peuvent encore se prévaloir des décisions européennes prises à la remorque des marchés ? Déjà, un socialiste aussi modéré que M. Michel Rocard s’alarme : tout nouveau durcissement des conditions imposées aux Grecs pourrait provoquer la suspension de la démocratie dans ce pays. « Dans l’état de colère où va se trouver ce peuple, écrivait-il le mois dernier, on peut douter qu’aucun gouvernement grec ne puisse tenir sans appui de l’armée. Cette réflexion triste vaut sans doute pour le Portugal et/ou l’Irlande, et/ou d’autres, plus gros. Jusqu’où ira-t-on (12)  ? »  
[nous seront serinés... = oni će nama pričati o njima od zore do mraka]

 
Iako je podržava čitava institucionalna i medijska mašinerija, Republika centra posrće. Počela je utrka u zaoštravanju liberalnog autoritarizma i zabadanja klina za razbijanje kapitalizma. Ali do ovog posljednjeg je još daleko. Ipak, kad narodi ne vjeruju više političkoj igri, u kojoj se vara na kocki, kad posmatraju kako vlade same sebe lišavaju vlastitog suvereniteta, kad tvrdoglavo traže da se banke prisile na pristojno postupanje, kad se mobiliziraju, a da sami ne znaju dokle će ih dotjerati njihov bijes, to uprkos svega znači, da je ljevica živa.

Bien que soutenue par toute une quincaillerie institutionnelle et médiatique, la République du centre chancelle. Une course de vitesse est engagée entre le durcissement de l’autoritarisme libéral et l’enclenchement d’une rupture avec le capitalisme. Celle-ci paraît encore lointaine. Mais quand les peuples ne croient plus à un jeu politique dont les dés sont pipés, quand ils observent que les gouvernements se sont dépouillés de leur souveraineté, quand ils s’obstinent à réclamer la mise au pas des banques, quand ils se mobilisent sans savoir où les conduira leur colère, cela signifie malgré tout que la gauche est encore vivante.




***


(1) Composée de la Commission européenne, de la Banque centrale européenne (BCE) et du Fonds monétaire international (FMI).
(2) Benoît Hamon, Tourner la page. Reprenons la marche du progrès social, Flammarion, Paris, 2011, p. 14-19.
(3) Agence France-Presse, 4 septembre 2011.
(4) François Hollande, Devoirs de vérité, Stock, Paris, 2006, p. 91 et 206.
(5) Ibid, p. 51 et 43.
(6) Lionel Jospin, «  Reconstruire la gauche  », Le Monde, 11 avril 1992.
(7) Benoît Hamon, op. cit., p. 180.
(8) Cité par Alain Salles, «  L’odyssée de Papandréou  », Le Monde, 16 septembre 2011.
(9) Lire «  Quand la gauche renonçait au nom de l’Europe  », Le Monde diplomatique, juin 2005.
(10) Massimo D’Alema, «  Le succès de la gauche au Danemark annonce un renouveau européen  », Le Monde, 21 septembre 2011.
(11) Karl Polanyi, La Grande Transformation, Gallimard, Paris, 1983, p. 305.
(12) Michel Rocard, «  Un système bancaire à repenser  », Le Monde, 4 octobre 2011.